Kada sam tužna onda i običan stari, tako poznati put donosi mir.
Isti put, isti koraci, isto zelenilo, pa opet sve novo, nekako drugačije,
prepoznaje moje tuge i tiho ih briše, skida sloj po sloj ,
nježno, tiho, neprimjetno da ne zaboli jače.
Vraćam se doma tim istim starim, tako poznatim putem
i tek u povratku shvatim da je put iscijelio sve što je trebalo,
da se vraćam drugačija, zapravo , ista, ali mirnija i ,nadam se, bolja.
Čudesni su putevi i ne samo oni Božji, nego i obični, stari, poznati, zeleni.

