Moj Pinklec

Rastem iz zemlje i kamena
i put neba se dižem.
Zemlja mi svoju snagu daje
postojanošću moje korijenje čuva i hrani.
Nebo mi poklanja razigrane kiše
ispire suze i napaja mi lice,
dok sunce me miluje zrakama svojim
suši mi dlanove i upliće zlato u kose.
Vjetrovi me svojim harfama uče radosti plesanja
usklađuju mi korak, u zagrljaj privijaju.
Srebrni mjesec mi poklanja tišine
šapčući pjesme tajanstvene , ljubavne.
Svatko od njih poklanja mi ono najbolje od sebe
a ja samo jesam i volim ih !

Možda i želim neka tiha predvečerja
puna mirisa soli i uzbibanog mora.
Možda i želim otisnuti se od obale,
biti na pučini, slušati tišinu i loviti zadnje zrake sunca.
Možda i želim, ali znam i želju ugasiti,
poslati je da se po zraci sunca digne visioko iznad oblaka
i postane oku nevidljiva, srcu neosjetna.
Znam je predati valu da je odnese do obale neke daleke
čije je kopno oku nevidljivo, srcu neprepoznato.
Možda i želim, ali više od svega toga želim ovaj trenutak sada
u kojem mogu sve to vidjeti bez gledanja
i biti na mjestu gdje upravo jesam,
gdje zaista želim i trebam biti,
na kojem je oku sve vidljivo i srcu sve osjetno,
na kojem sam puna zahvalnosti i radosti.

Potraži me,
tu sam,
sasvim blizu,
sakrivena za druge,
otkrivena za tebe.
Korak sam do tebe,
samo jedan pogled
u pravom smjeru
i naći ćeš me.

Zažmiri
i vidjeti ćeš ono oku nevidljivo,
a tako stvarno i tako prisutno,
vidjeti ćeš sebe u istinu odjenutog
i svijet koji sjaji od ljepote.
Zažmiri
jer oko ponekad zna prevariti.

Bukovski
” Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si pobijedio,
to znači da više nisi vrijedan mog vremena.”

Ti si vrijedan,
ti si vrijedan za neke druge,
ali ne više mog vremena,
jer te više ne cijenim
a , da bih te mogla voljeti moram te cijeniti.

Ti dobro znaš,
nakon tolikih godina predobro me znaš,
da kad jednom u meni umre dio u kojem te čuvam i volim,
da ga više ništa ne može uskrsnuti,
da se feniks u meni ne rađa.

Ti znaš mene
da između pobjede i sreće biram sreću i mir,
da su pobjede glupe , ako nisu zajedničke,
da ne možeš pobijediti, a da ne izgubiš,
da ne mogu pobijediti, a da ne ostanem ranjena.

Sve znaš.
Nisi pobijedio,
samo si ubio u meni najbolji dio sebe,
uništio vrijeme koje je jednom bilo zajedničko.
Nije vrijeme za rekvijem, ni za vatromet pobjede.
vrijeme je u kojem te u meni nema.

Mi idemo dalje, svatko svojim putem,
tobože kao pobjednici, tobože kao ne ranjeni,
praveći se da nam je svejedno, da nismo ni bili,
no, moje vrijeme više ne može biti i tvoje.

arhiva, 2016.