četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
tako nam malo treba da nam ispuni dan, večer,
da trenutak zablista kroz sivo,
samo pogled na gušterčića koji je sretan na suncu,
razgovor i savjet prijatelja o sušenju bilja,
samo bijelo perce koje se stvori na ruci,
samo pogled prema nebu,
samo…
tako malo, a zapravo , tako puno
Nježno, najnježnije,
onako plaho, bojažjivo
pružali smo svoje misli
jedno prema drugome
ne bi li se misli dotaknule
i u onoj drugoj prepoznale,
dok su preplašene putovale
poput leptira na prvom letu.
Pleli smo čipku od misli,
preplitali niti i vezali čvorove,
i punili praznine emocijama
koje smo čuvali duboko ispod misli.
A sve smo to zapravo samo mislili :
i da mi pletemo čipku
i da čuvamo emocije
i da smo sigurni iza svojih strahova.
Život je imao svoj plan
i puštao nas je da se zavaravamo
dok mislimo kako znamo,
dok je ono znanje u nama
živjelo i plelo pravu mrežu,
onu , za nas najbolju,
onu u kojoj smo pravi mi,
slobodni od straha i ispunjeni ljubavlju.
Možeš ti reči da je glupo
i možeš reči da je djetinjasto,
mada djeca nisu nikada glupa
i znaju sve ono što će kao odrasli zaboraviti.
Zato bolje reci da je glupo,
ako već moraš nešto reči,
a ja ću i dalje vjerovati
u znakove pokraj puta,
u prijateljstvo.
u ljubav,
u iskrenost i istinu.
I dalje ću se radovati istim stvarima
i dalje ću plakati zbog ljepote
i dalje ću biti takova ja,
sretna što dijete u meni još živi.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.
