Moj Pinklec

Opet ćemo mi,
opet iz početka,
kao što sunce zalazi
i novim se jutrom rađa,
tako ćemo i mi,
ponovo, pametnije, snažnije,
sigurniji u dobre ishode
i Božju ruku koja nas čuva.
Opet ćemo mi,
izvježbali smo nove početke i dizanja sa tla,
samo nas još uvijek padovi bole,
ali je radost novog svitanja,
novog dana puno veća od razbijenih koljena.
Opet ćemo mi,
znamo i možemo to !

studeni, 2017.

Potok.
Stojim u njemu i promatram ga, osjećam ga kako spretno i nježno obilazi listove mojih nogu.

Ispred mene prošlost.
Sve ono što je prošlo kroz mene, oko mene, oplahnulo me, opralo, preplavilo, osvježilo, napojilo.

Iza mene budućnost.
Sve ono što će tek doći da bi prošlo kroz mene,oko mene…
Nova voda sa izvore koja tek dolazi, koju ne vidim ,ali je slutim, čije me prve kapi dodiruju.

tebi je bilo sasvim svejedno
dok sam ja noćima čuvala ti snove
po čelu ti lijepila tajna sazvježđa želja
i čuvala te ispod svojih trepavica

tebi je bilo sasvim svejedno
tko te noćima čuva, sve dok si čuvan
čije su to zvijezde po tebi, sve dok sjajiš
ispod čijih si trepavica, sve dok mirno spavaš
i u snu lutaš tuđim posteljama

tebi je bilo sasvim svejedno
dok sam te ja tražila u svakom oblaku
čuvala u kapljici rose i oblutku
biserila te u svakoj svojoj suzi
nosila te utisnutog u svoje dlanove
mazila te suncem i pjesmama od čežnje i želja

tebi je bilo sasvim svejedno
ti nikad nisi naučio prepoznati svjetlost
stopiti svoju sa drugom i pulsirati ritmom svemira
ti si se bojao tajne primanja i davanja
slobode vezivanja ljubavlju

tebi je bilo sasvim svejedno

Nisam ti bila jučer
ni donijela cvijet
i nije ovo isprika
ni pronalaženje razloga
jer ti ih i onako znaš.
Nisam ti bila jučer
ni donijela cvijet
ali u mislima jesam
i znam da si to osjetila
baš kao i miris mimoza
koje oduvijek voliš.
Doći ću, znaš to,
bez obzira na dan ili prigodu,
sa cvijetom ili bez njega,
ali sa ljubavlju
i da se iste napojim od tebe.

11.8.2016.

Ne znam o kome je ovaj post, o njemu, tebi, meni, nama…..

Znam samo da sam tužna i da mi se plače
….zbog njega….. tako starog, malenog, nemoćnog, odjednom propalog, izgubljenog u nekom svijetu do kojeg je teško doprijeti
….zbog tebe…… koji sakupljaš u sebi zadnje atome hrabrosti i pribranosti i koji pogledom tražiš snagu u meni
…..zbog mene …..jer prolazim reprizu, sve sam to slično,a drugačije prolazila kada je moja mama odlazila
……zbog nas….. otuđenih i odavno razdvojenih, a opet povezanih u želji da pomognemo i osnažimo onog drugog u onom kroz što mora proći sam.

Sve je bilo tužno i tvoje riječi koje bi mi inače godile, i ručak iza toga i pažnja, sve to nije moglo isprati gorak okus. Kiša, sami u ogromnom restoranu, glazba, kupovanje voća iza toga , sve je to bio samo flaster koji smo lijepili na bolno mjesto, kojim smo pokrivali strah od vlastite nemoći da se nešto učini, zaustavi galop demencije.

I ne znam o kome je to post.
…..o starosti, demenciji, staračkom domu, tuzi , nemoći
…..o tebi, koji si prepoznao trenutak mog pucanja i bio nježniji i pažljiviji nego ikad od kad te znam
…..o meni, koja ponovo prolazim kroz tugu i susrećem onog tebe od prije naših otuđenosti, razdvojenosti, od nekad davno
Zaista ne znam.

A, vrijeme leti……..

9.2.2014.