Moj Pinklec

rođena
u vremenu bez trajanja
u prostoru bez granica
kao želja
kao znak da će biti
da postoji oduvijek
da ostaje zauvijek

sakrivena u glasu
koji još ni riječi nisu
tek slutnja
tek želja
tek očekivanje
mutno sjećanje
ili gorko oplakivanje
nečeg što je bilo
što rodilo još se nije
ali je tu
kao znak
da postoji oduvijek
da ostaje zauvijek
napisana
nenapisana
izgovorena
ne izgovorena
tajnovita
nikad zatajena
uvijek prisutna
pjesma

ti nikada nećeš znati
koliko si mi toga dao,
potaknuo da ponovo vjerujem,
da nađem sebe u sebi
i da ponovo mogu sanjati

ti nikada nećeš znati
ni koliko si me ranio riječima,
koliki je dio mene tada umro,
a još veči čekajući da shvatiš
da je bilo nepotrebno

ti nikada nećeš znati
koliko sam ti zahvalna
za tako skupo plaćene lekcije,
niti koliko si mi bio važan,
a možda je i to nepotrebno

Slušaj vjetar, on priča.
Slušaj tišinu, ona govori.
Slušaj svoje srce, ono zna

poslovica američkih starosjedioca

Slušam vjetar i njegove priče iz daljina o šumama,
žitnim poljima,planinama, moru,
o tek niknulom cvijeću i zrelim plodovima jeseni,
o zaljubljenima, nađenima i izgubljenima.

Slušam tišinu koja mi govori o svemu prešućenom,
svemu oćutljenom, o snovima, željama, nadanjima,
o trenucima kada su riječi nepotrebne, jer su premalene.

Slušam svoje srce i pratim otkucaje ljubavi,
jer ono zna koliko volim vjetar i tišinu
i koliko volim tebe.
Srce zna da si moj vjetar i moja tišina
i još puno, puno više.

Od navek znaš
da maš trdobučnu sestru,
šašavu, fsu naopačnu
i da te imam rada
od Zagreba do Paga,
od Paga do vrha Velebita,
od vrha do zvezdih i meseca,
pa okoli sunca i še dalše.
Fsi buju slavili Oluju petega kolovoza,
no, ne fsi, sam oni pravi Horvati,
a ja bum slavila zutra,
tretjega kolovoza i navek.
I bum se znova obrnula proti Velebitu,
zafalila mu se za tvoje živlenje
i znovič bum gledala kipec ,
kak sediš na kamenu spodi raspela
znovič zafalila kaj te je Bogek par vur kasneje sačuval,
kaj te je planina onak ranjenega čuvala do jutra,
kaj te je sama Vila Velebita spremlala do bolnice
i posle operacije istega dni zopet gore,
jer akciju je bilo treba dokončati.
Zopet bum zutra zafali fsim,
s J. bum zapalila sveču pri Križu
i pomolila se one kaj nisu bili te sreče,
nek su živlenje dali za slobodu.
Imam te rada, fest, fest
i fest sam ponosna na tebe,
najbolšega brata na svetu.

2.8.2018.
————————————————————-
za one koji se nisu vratili
za one čije rane nisu nikad zacijelile
za one koji su sanjali
a drugi su im san ukrali
za one koji su nas zadužili
za sve njih : Hvala !

3.8.2019.

Novi se dan rađa,
nova nada, nove mogućnosti
za nove radosti, snove, pobjede.