četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Tebi ću reči
što nikom drugom ne bih
da me bole neki izgubljeni dani
i da još uvijek plačem na Taregu.
Jer samo ti znaš
slušati me i kada šutim
pokloniti mi dane koji ne bole
pričati mi dugo o Alhambri
pustiti me da plačem zbog ljepote
i voljeti me takvu kakva jesam.
Ne piše mi se.
Neki osobni razlozi,
ali, jedno veliko HVALA vama koji mi dajete snagu.
Lijepi pozdrav ,
čuvajte se , volim vas !
Kažu da vrijeme liječi,
da daje jasniju sliku,
da je jutro pametnije od večeri,
kažu,
a ja im vjerujem,
iako smo mi iznimka.
Kod nas vrijeme nije liječilo,
jedino je bilo mudro
i pokazalo da već dugo nismo mi
(ako smo ikada i bili ),
da smo sve dalje i dalje od nas,
da su šutnje sve duže i sve praznije
i da smo odavno izgubljeni
u vremenu, u zajedničkom postojanju.
Spava grad.
Samo ptice svojom pjesmom navješćuju dan
i tek poneki auto koji projuri ulicom.
Spavaš li i ti
ili budan osluškuješ jutro
sretan što je još jedan dan pred tobom ?
Budim li te svojim mislima
remetim tvoj san
ili sveto osluškivanje jutra
uz molitvu za lijep i miran dan ?
Zaustavljam misli
i vraćam ih na spavanje
da ne remete svetost trenutka.
Sunce se probija
kroz plavosivi oblak.
Poželim ponekad da mogu kao ti
podići sidro i otploviti,
ne javiti se nikome i nestati,
ne imati vremena ni za koga osim za sebe,
zaboraviti i sve izbrisati,
biti sama i nestati.
Poželim ponekad, ali samo na tren,
jer
ja mogu otploviti,
ali se moram u luku vratiti.
Ja mogu i nestati
ali samo sa onima koje volim.
Mogu ponešto zaboraviti,
ali ne i obrisati u sebi,
jer obrisala bih onda sve radosti
i sve tuge koje su me brusile,
kroz koje sam postajala čišća,
sve one prijatelje koje volim,
a ljubav se ne briše nikada.
Poželim ponekad da mogu kao ti,
poželim na tren,
ali uvijek, baš uvijek, želim biti kao ja.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.