Moj Pinklec

Ona o njemu ne priča.
Ona ga osjeća, diše, voli.
Voli ga baš takvog kakav je,
sa njegovim prekrasnim osobinama,
sa njegovim smotanim manama.
I kad ne vidi u njegovim očima ljubav,
i onda ga voli.
I kad luta prostranstvima mašte i snova,
i onda ga diše i ćuti.
On je njeno ogledalo u kojem se ogleda,
on je onaj slijepi kut njene duše
kojeg ona bez njega ne može vidjeti.
I kada je ne prepoznaje,
kada ga smeta njena ranjivost,
on je i dalje njeno utočišće.
On je njeno sve, što je ona njemu,
to jedino nebo zna.
I zato ona nema riječi da opiše njega, sebe, njih.
Ona jednostavno osjeća, diše, živi,
voli za njih oboje.

Jutros sam opet prolazila pokraj tvoje kuće.
Koje si to čini na mene bacio da te tako uporno tražim ?
Tvoje je dvorište otključano,
stara bačva i klupica čekaju,
ali zaključana su vrata, na prozorima škure.
Kao da si tu, a nema te.
Kao da je vrijeme stalo u tvom dvorištu,
ili sam ja ostala u njemu,
dok ranom zorom prebrojavam listove masline na tlu,
dok tražim tvoje otiske na kamenu
i gledam u zatvorenu kuću.
Koje si to čini koristio,
kada te vidim tu na klupi,
kad čujem tvoj glas kojim me dozivaš,
a samo je cvrčak ostao u dvorištu ?
Ostao je i bijeli luk prebačen preko bačve.
Protiv uroka.
Sebe si zaštitio,
a mene začarao
da ranim zorama prolazim pokraj tvoje kuće,
tražim ti glas
i opet i ponovo se nadam širom otvorenim prozorima
i tebi na klupici.
Ti ne brojiš listove masline na tlu,
tebe nema ovdje.
Sutra ću ponovo prolaziti.
Možda te nađem,
a možda će i čini koje si na mene bacio oslabiti.

Nema te,
a , opet, ima te
u svakom cvijetu,
travki, listu,
leptiru i vjetru,
pjesmi ptica,
tišini šume
i žuboru potoka.
Nema te,
a, opet, tu si.

Vrući lipanjski dan godine neke.

Tišina.

Mir čija mirnoća upravo smeta.

Miris anđela.

I znaš sve.

Znaš Istinu.

Znaš da je to onaj trenutak,
čekan, neizbježan,
zbog agonije željen,
a , opet neprežaljen.

Vrući lipanjski dan.

Mir čija mirnoća zaustavlja disanje.

Miris suza i doviđenja.

Tišina.

U gužvi tog vrućeg lipanjskog dana
praznina.

____________________________________

budi sretna tamo iza oblaka i čuvaj nas !
___________________________________________________________________________________________________________________

još jedna arhiva koju ponavljam 10. lipnja, kao što su i misli. osjećaji svake godine isti , a nedostajanje se sa godinama ne smanjuje i badava svo znanje da je tako moralo biti i da svi odlazimo jednom…

Podižemo oko sebe ograde,
da bismo iza njih čuvali sebe od drugih,
da nas ne dotaknu,
da nas ne povrede,
da nas ne zabole,
a ograde nas više otkrivaju nego čuvaju,
više ogoljuju, nego sakrivaju.
Podižemo ograde
sa željom da ih drugi sruše,
da nas dotaknu,
da nas zavrijede,
da nas zavole.
Sa ogradom ili bez nje,
opet smo sami mi , onakvi kakvi jesmo,
ranjivi, sanjivi, slabi ili jaki, često uplašeni,
ali uvijek ljubavi potrebni.
Podižemo oko sebe ograde,
da bismo iza njih čuvali sebe od drugih,
da bismo čuvali sebe od sebe samih,
ne priznajući si naše igre skrivaća.