Moj Pinklec

Ti si bil oni kaj je govoril
da ni treba moste rušiti
svetla gasiti
pajdaše napustiti.

A onda si z čisteg mira
fse moste porušil
svetla pogasil
pajdaše napustil.

A gda si več išel proč i zel od srca kluč
si mogel pustiti bar jenu zapalenu luč.

galeb i ti na ribarenju
u tihom razgovoru
i uživanju u zajedništvu

Gledam te
i tražim u tebi onog kojeg sam nekada znala.
Tvoji pokreti su isti, možda tek malo usporeniji,
riječi su ti odmjerenije, polaganije, mudrije,
ali u tvom pogledu ne vidim tebe.
Gledam te
i čeprkam po sjećanjima tražeći istosti,
tebe kojeg sam nekada znala,
čije sam poglede isčitavala bez riječi,
a riječi znala prije no što su prešle rub usana.
Uzalud se trudim dok te gledam
i slušam tvoje riječi u kojima nas nema
i tražim datume naših gubljenja
u nekom vremenu kada smo postojali.
Možda i ti , dok me gledaš,
tražiš mene onakvu kakvu si znao,
u glasu tražiš istu melodiju, prepoznatu riječ,
možda isti slučajni ili namjerni dodir
ali me ne nalaziš.
A, bili smo jednom.

da ti pričam o vrapčiću sa prozorske daske,
livadi prepunoj crvenih lelujavih makova,
polju uljane repice što se zlati na suncu,
ili o bijelim oblacima naleglim na Medvednicu ?

da ti pričam ?

čemu i zašto

razumio ne bi moje priče gledane preko stakla,
a tako žive i proživljene,
i ono najvažnije,
ne zanimaju te moje priče jer ti imaš svoje
u kojima mene nema.

te su priče samo za one koji razumiju
i cijene doživljaje pa makar preko stakla,
prozora, auta, tramvaja,
koji gledaju i čitaju priče srcem

” Nitko nam ne može biti toliko stran kao čovjek kojeg smo nekoć voljeli.”
E.R.Remarque

voljela sam te
možda te volim još uvijek,
ali ne više onog od prije,
već nekog stranca u tebi

voljela sam te
Bog mi je svjedok,
no nije dovoljno da voli jedan,
da vesla jedan u čamcu za dvoje

voljela sam te
možda te volim još uvijek
i mada si mi stranac
i mada sam u tebi zaboravljena