Moj Pinklec

Tam na kraju vulice,
gda dojdeš do one kaj ide napoprek
i kaj stezica jena pela čez parkiča onak všrek
tam na klupici sedim i čez vulicu gledim.
Tam te čakam i naj cajta gubiti
il morti nekakšne druge snubiti
kajti nebum ja tam kak koza stala
i z klupom se spominjala.
Ak ne dojdeš čez pet minut
mi smo, dragec moj, kaput.

Ostavljamo jedni drugima svoj otisak u vremenu i prostoru.
Ponekad samo dodir, ponekad zaoremo brazdu.
Ostavljamo i skupljamo brazde na čelu, licu, na dlanovima, na srcu, u duši.
Utisnuli smo si brazde u dlanove,da ih drugi ne vide.
One su tajni znak našeg postojanja, sjećanje, znak prepoznavanja.

“Kako je divno moći nekome napisati pismo!
Željeti nekome prenijeti svoje misli, sjesti za svoj stol i uzeti olovku, onako pretočiti misli u riječi, to je doista veličanstveno. ”
Haruki Murakami

Pisala sam ti pisma, pretakala u njih sve svoje misli i osjećaje, no, kako to često biva, riječi ne mogu sve izreči i bili su to dijelovi mene, ali živi dijelovi mene, oni koji se ne dijele sa svima.
Pisala sam ti pisma vjerujući kako ćeš, čitajući ih, pročitati i sve ono što u riječi nije stalo, što nisam znala napisati,
a ti nisi čitao ni napisano.
Pisala sam ti pisma, dječje vjerujući da si jedini koji ih zaslužuje i tužno je, jako tužno , što nisi znao čitati ih.
Pisala sam ti…

Samo mi reci da li si sretan,
jer, ako si sretan poklonit ću se tvojoj sreći
i bdjeti nad njom kao nad malim djetetom
i biti bedem za sve oluje koje bi mogle prijetiti.
Samo mi reci da li si sretan,
jer, ako nisi nacrtati ću oko tebe krug sreće
i učiniti sve da nitko ne okalja kružnicu,
biti ću vjetar i oluja koji čiste puteve pred tobom
i bdjeti ću nad tvojom srećom kao nad malim djetetom.
Samo mi reci…

autor fotke je Mladen Božičević

Lekcija jedne čaplje
o ljubavi, vjeri, neodustajanju.
Iz gnijezda pokrivenog snijegom viri joj samo kljun,
(vidi donje gnijezdo )
ali ona ostaje i grije svoje još nerođene čapljiće.