četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
od linije do linije
od granice do granice
od ograde do ograde
do izmišljenih linija
koje postoje samo u nama
i koje mi sami crtamo u nepostojanju
a beskraj je u nama
i nema linija koje ga prekidaju
i nema granica koje mogu beskraj opasati
ni sputanosti koja je dovoljna da u nju sloboda stane
nema
ne postoji
otvori oči i hodaj
spoznati ćeš da su sputanosti nepotrebne
i da si daleko više od izmišljenih linija
shvatiti ćeš da si u beskraju beskraj
i da si ljubav u slobodu uronjena
Znaš,
tam za onim bregom
tam još navek hižica stoji
i dvorišče z drvenim plotom ograjeno
i stara jabuka
i još starejša klupa pod njo.
Znaš,
tam za onim bregom
tam još navek trava diši
i ftiči popevaju
još navek lubav tam živi
makar f hižici več nikoga ni.
Tam za onim bregom….
foto by Mladen Božičević
Prolazim danas ulicom,
onom jednosmjernom kojom si prolazio svaki put kad si išao kod djeda,
i vidim rascvjetali jorgovan.
pomislim kako ti moram javiti da je procvao,
a onda odmah, rađa se nova misao,
ne, to će te zaboljeti , jer vezan si uz stan, uz krevet.
I dok se te dvije misli svađaju,
shvaćam da ti ne mogu javiti,
da ti već i onako znaš da su procvali jorgovani,
da se smiješ i govoriš : ti V. zbilja nikad nećeš odrasti.
I, neću.
Ne želim, sve dok se mogu veseliti jorgovanu, tratinčicama, maslačcima,
sve dok vas sve čuvam u sjećanjima.
Nisam vadila mob jer počela je kiša, a ja bez kišobrana
i sporo hodam zbog bolova.
Umjesto jorgovana stavit ću fotku tvog kolege po struci
i znaš, on ti nikad ne bi ukrao rad i potpisao ga kao onaj iz S.B.
Jučer sam to našla u tvojim papirima.
Budi u miru
i, tamo negdje sa oblaka, veseli se proljeću .
Zaboravi me !
Riječi su to ljutnje i povređenog ega.
Srce to nikada ne bi reklo.
Ona je oduvijek voljela delfine,
divila se njihovoj bezazlenoj igri,
dubokoj mudrosti koju posjeduju
i njihovoj sposobnosti komuniciranja.
Ona se oduvijek bojala dubina,
onih istih sa kojima su delfini srođeni,
one modre moći pred kojom zastaje dah
i onog tajanstva koje pripada tamnim modrinama.
Ona je oduvijek voljela delfine
i oduvijek željela naušnice u obliku delfina.
Kada je sretnete u gradu kako odsutnog pogleda luta
to ona traži naušnice, naušnice u obliku delfina.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.