četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Tako mi treba tvoja blizina
i toliko želim da to osjetiš.
Ne, ne trebaš mi čitati misli,
tek zaćutiti moju čežnju za tobom,
za sigurnošću i mirom koji mi daješ.
Poželim tada da si uz mene
da me barem mislima grliš,
sakriješ u sebi i čuvaš od svega.
Trebaš mi mnogo više no što misliš
i mnogo više no što ću ti to reči,
jer, ne želim da si tu zbog moje želje,
već da istu želju i ti u sebi ćutiš.
otići
sjesti na one stepenice,
jesti hranu došenu u ruksacima
upijati sunce
radovati se malen društvu uz nas
i biti bezbrižni
otići
biti stepenica, rijeka, sunce i trava,
biti sve i biti ništa,
biti mir i ljubav
u zaustavljenom vremenu
i biti smijeh
Pokušavam prekinuti naviku i ovisnost,
pokušavam se praviti da mi nije važno,
da je to samo virtuala,prepričavanje istih priča,
napuhavanje ega, svađanje, nerazumijevanje
i neki čudni kriteriji koje ne razumijem.
A onda, odvežem vrpce na pinklecu
a unutra ljubav,
neki daleki , a bliski ljudi, šačica odabranih
i shvatim da ne želim prekinuti naviku,
ni ovisnost o pinklecu i svemu što on čuva,
shvatim da postoje lijepe, zdrave i nadahnjujuće ovisnosti
i da ne mogu bez pinkleca .
( objavila na starom blogu 27.5. 2018 .)
Kad oblaci pričaju
to su onda najtajnije tajne,
baš kao i ona koju mi nisi ispričao
kada si rekao da ni tebi ne ide sve onako kako bi htio.
Kad oblaci pričaju
to su onda najljubavnije tajne,
baš kao ona o zaljubljenim labudovima, mravima ispod mlade mahovine
i o tome tko nam spava ispod trepavica.
Kad oblaci pričaju
to su onda proživljene mudrosti,
mudrosti rijeka, mora, jezera, šuma, livada,
bosih nogu , šarenih kišobrana i razigrane djece .
Kada oblaci pričaju
treba se umiriti, ušutjeti i slušati ih,
učiti od njih tajne ljubavi i mudrosti.
Bože ,
zašto me iskušavaš i mjeriš moju snagu ?
OK !
Predajem se. Mirim se sa Tobom.
Priznajem, neću se više svađati sa Tobom,
neću Ti se više protiviti,
neka bude volja Tvoja,
ali daj mi snage da je prihvatim,
da se ne osjećam tako bespomoćno i tužno.
Za snagu prihvaćanja Te molim,
za vjeru da je sve za največe dobro,
i da ova bespomoćnost i tuga nisu uzaludne.
Hvala Ti !
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.