Moj Pinklec

daj, reci već jednom popu pop, bobu bob
priznaj istinu sebi i skrati muke
ne voliš, nije ti stalo
i gotovo !

zar je tako teško ?

puno je gore umatanje istine u celofan,
jer, kao, štitimo drugog,
a, u stvari ne želimo sebi priznati
da smo odbacili nešto što se ne baca,
nešto što se rijetko nalazi…

e, pa kad je već tako
budi iskren prema sebi,
budi pošten prema drugome
jer, tog drugog si već smrvio
i ne trebaš ga lažima drobiti još jače

nisi volio, nije ti bilo stalo,
zavaravao si sebe i druge,
desi se to i drugima
ali, reci već jednom popu pop, bobu bob,
sebi reci
ne voliš je, nije ti stalo
i gotovo !

“Sudbina nije stvar slučajnosti, već stav izbora;
to nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići. ”
W.Jennings Bryan

Ti i ja ne vjerujemo u slučajnosti,
jer naš dogovor nije nikakva slučajnost.
Ni naše prepoznavanje.
Oboje smo istovremeno ,
svaki sa svoje obale, poslali oblutke dodira
i naši su se krugovi sreli, dotaknuli, isprepleli,
jer je to bio naš izbor,
naša odgovornost, jer smo mi to tako htjeli.

I što tu sad ima sudbina ?
Mi smo sami odlučili prepoznati se ,
u izboru načinjenom onda davno,
onda dok smo bili nešto drugo,
dok smo bili dvije iskre jedne vatre.
Čekali smo jedino trenutak ponovnog prepoznavanja,
trenutak u kojem ćemo nastaviti zajedno,
opet kao jedno,
kao dvije iskre spojene u jednu.

I govore ljudi da je to sudbina,
naći se nakon nekog vremena mjerenog kalendarom,
a mi smo bili uvijek zajedno,
jedno u drugome,
pa i onda kad je svatko od nas svoje bitke vodio,
jer mi smo znali da ni vrijeme ne postoji.

I govore ljudi da smo čudni,
pa i jesmo,
jer čudo smo ljubavi
u koju su oni prestali vjerovati,
koju su prestali živjeti,
čiji privid koriste kako bi popunili svoje praznine,
ili zalizali ozljede iz bitaka koje nisu dovršili.

Govore nam da je to nagrada za čekanje,
a mi ni trenutak nismo čekali.
Naš trenutak bio je u nama,
a o vremenu, sudbini i čekanju govore oni
koji su se zapleli u međuprostoru
izbora i odgovornosti,
ljubavi i slobode,
između učenih riječi onih koji živjeli nisu,
već samo postojali u prividima.

Govore nam ljudi,
a ni trenutak da stanu i osluhnu sebe,
da čuju u sebi svoju iskru,
koja nam je svima poklonjena
i koja se silno trudi da je čuju.

I samo neka govore.
Mi nikad nismo ni vjerovali u sudbinu,
mi smo oduvijek bili jedno drugome izbor,
dvije iskre iste ljubavi.
Mi smo oduvijek bili ljubav.

2014.

” Ti si kao nitko drugi, jer tebe volim .” Pablo Neruda

Zbrisal si fse svoje trage,
kak da ni bilo te ni,
kak sneg gda prekrije zemlu
i fse je čisto i belo,
kak voda gda zbriše trage f pesku
ko da nišče tu hodil ni,
kak duga kaj svoje farbe zbriše
i z nebom se vu jeno samo stopi.
Zbrisal si fse svoje trage,
al si pozabil mene zbrisati,
pozabil si zbrisati sebe vu meni,
kajti su ti tragi vu meni živi,
duga še navek svoje farbe čuvle,
f pesku se vidiju tragi stopin,
spodi snega se mlada trava zeleni
a spodi trepavicih mi i dalše tvoje srce spi.
Zbrisal si fse svoje trage,
al sebe vu meni nisi,
a morti si to i navleš napravil,
kajti si znal da bu tvoj trag pri meni na sigurnem,
da bu trajal, onak neobrisan , čist i sjaječi
po tebi i meni, od onda negda, dišeči.

Koje je boje sjećanje ?

I zašto su sjećanja i maštanja iste boje, kad su sjećanja proživljena prošlost, a maštanja neproživljena prošlost ili tek željena neproživljena budućnost ?

Dobro, ako ne postoji vrijeme, ako se sve odvija ovdje i sada, ako ne postoji prošlost, ako ne postoji budućnost, zašto postoji boja ?

Uvijek ista boja.

Ona nježna boja mirnog mora i tek probuđenog neba, ona boja tvojih očiju koja se provlaći kroz sjećanje i maštanje, ona u koju uronim kad trebam mir.
Ona ista boja iz koje uzimam smijeh i u koju pospremam suze.

Možda su u pravu kad govore o vremenu, zaista se preklapaju jučer i sutra u jedno danas, ali boja ostaje konstantna.
Kao danas, kao ti, kao boja tvojih očiju, kao boja sjećanja i boja maštanja.

I možda se i ne trebam pitati zašto me baš ta boja mirnog mora i tek probuđenog neba raznježuje i budi sjećanja, potiće maštanja.
Možda jednostavno treba biti, kao more, kao nebo, kao boja, kao tvoje oči, kao ti.
Samo biti i disati, upijati, roniti sjećanjima, poletjeti maštanjima, postati boja.

Dišem te. I boja sam.