Moj Pinklec

I budite zajedno, ali ne odveč blizu:
Jer, i stupovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i čempres ne rastu jedan drugome u sjenci.
Kahlil Gibran

Dovoljno blizu,
a dovoljno daleko
da jedno u drugo gledamo,
da ista nas zraka sunca grije
i isti oblak kapima kiše umiva.
Dovoljno blizu
da šapat drugog čujemo,
da misao naša u drugom odjekuje
i da isti sanjamo san.
Dovoljno daleko
da jedno se drugom divimo,
da se svatko od nas san put neba diže,
da zajedno rukama zagrlimo sunce.
Dovoljno blizu,
a dovoljno daleko
da ljubav između nas pleše,
da mi plešemo koracima njenim
i da smo sretni.

pogledom, prstima, dušom
dodiruju se dodiri
i život se isčitava

duša se u duši ogleda
i jedno se u svemu dodiruje

Poklanjam ti sag od tratinčica
i svoju ukosnicu od zrake sunca,
blistavu ogrlicu od kapi rose
i ranojutarnje razgovore ptica.

Poklanjam ti šafrane svih boja,
mirise mlade šume dok pupa,
žute jaglace i tek procvjetalu ljesku,
lastavičje gnijezdo , ne više prazno
i prvog žutog leptira sa livade.

Proljeće ti poklanjam.

Postoje priče koje se ne pričaju i ne ispisuju, koje žive samo u nama i koje su nam toliko važne da ih čuvamo u sebi.

Ovo je jedna od njih.

Ovo je priča puna ljubavi i sjećanja, priča u kojoj živi još puno drugih priča , u kojoj žive oni koji više nisu tu sa nama i oni koji u trenutku nastajanja ove priče nisu bili još ni sanjani, a kamoli rođeni.

Ove je priča o pričama koje su povezane nevidljivim nitima neraskidivosti istkanim jednom davno na oblaku.

Ovo je priča kojoj ispričanost ne može oduzeti ni ljepotu, ni iskrenost, ni sjaj, kojoj ne mogu nauditi ni vrijeme , ni ljudi, jer čuvana je u srcima ljudi iz mog pinkleca

Oni drugi, dragi i pozitivni, to shvaćaju, jer i oni imaju svoje priče koje se ne pričaju, već ih čuvaju veličanstvene, neokaljane.

Ovo je jedna priča koja se ne priča.

Ovo su samo neka slova o priči koja se ne priča, ali koja živi.

Jednom davno
zalupili smo vratima
koje do kraja ni otvorili nismo.
Podigli smo sidro, napustili vez
i svatko na svoju stranu otplovili.
A mjesto je ostalo prazno.
Punili smo tu prazninu,
svatko na svoj način,
samo da ne priznamo sebi,
da ne priznamo drugome
da nas praznina guši,
da si nedostajemo.
Potrošili smo vrijeme,
vrijeme je potrošilo nas
i danas sa sjetom gledamo prazan vez
koji je jednom davno bio naš .
Jednom davno,
započelo je naše nedostajanje.