Moj Pinklec

pa što ako me boliš
ni prva ni posljednja bol
u nizu boli i rana
koje vidam sama

moja će bol prestati
zaliječiti ću je
odbolovati
kao i sve ostale boli i rane

i biti ću jača
možda bez dijela sebe
ali jača
spremnija na nove bitke

a hoćeš li i ti
jer ne možeš boljeti drugoga
a da ne boliš sebe
nikada

Tebi je baš stalo
baš ti je stalo do obične ruže,
a nisi Mali Princ,
ali pripitomljuješ ruže, ptice, pse,
mačke , konje i napose ljude.
Gradiš kaveze od ljubavi i slobode
da ovca ne pojede ružu
da ptice slobodno lete i pjevaju,
mačke i psi iz iste zdjelice jedu,
da ljudi od konja uče čistoću.
Tebi je baš stalo,
baš ti je stalo do obične ruže,
do običnih stvari koje taknute ljubavlju
pretvaraš u posebne, propitomljene, jedine.
Tebi je baš stalo,
a nisi Mali Princ,
Ti si Veliki dječak koji nije želio odrasti,
koji se nije odrekao dara pripitomljavanja
i kojem je baš stalo
do jedne obične ruže.

U onoj sobi 426, dvokrevetnoj, u koju su ugurana četiri kreveta i kroz koju jedva prođeš od ulaznih vrata do balka okrenutog jugu, tu te posjećujem.

U toj sobi gdje je zrak težak i ima miris odlazaka, opraštanja, u kutu do balkona , sa uvijek navučenim zavjesama, zatvorenih očiju rekao si mi ” treba oprati srce”.

Ne znam jesi li buncao od temperature, bolova ili lijekova, jesi li bio svjestan izgovorenog ili ne.

“Treba oprati srce ” rečenica je koju bih očekivala od drugih, ne od tebe kome je sve u životu bilo vrlo jednostavno i svodilo se na u se, na se i pada se, vikendima na ples sa punih 86 g., a odgovor za sve bio je “zdigni glavu mila ružice”.

Vrti mi se ta rečenica u mislima , kao nekad pokvarena gramofonska ploča, pa razmišljam koliko često i kako ja perem svoje srce.

A, radim to vrlo jednostavno, svaki put kada se sakupi za pranje. Prvo ide namakanje u oprostu, pa pranje u ljubavi, a zaborav kao omekšivač nekad stavim, a nekad i ne, jer ako je dosta pranja u ljubavi, zaborav je nebitan.

Kad sam ti rekla da idem, jer govorila sam ja, a ti si samo šutio i žmirio, dao si glavom znak da si me čuo i tiho rekao “sretno”.

Odlazim iz te sobe426 na hodnik u kojem je ista gustoća zraka, isti mirisi, ista težina.

Tek vani na klupi duboko udišem zrak i govorim ti u mislima da sam oprala srce i da si u mome srcu čist i dajem ti obećanje da ću biti sretna, jer to želim, to moram biti, to jednostavno zaslužujem , jer to zaslužuje tvoj prvi unuk, a i ti da bi mogao biti miran tamo kamo odlaziš.

Zagrli me večeras
umotaj nas u sve boje sutona
i pusti da se stopimo sa njime.

Zovi me večeras
imenom kojim me samo ti zoveš
i koje zna sve naše tajne.

Povedi me večeras
putevima samo nama znanim
i budimo sami, suton i mi.