Moj Pinklec

Ne želim ona jučer ispunjena tugama
koje pritišću i guše nositi u novi dan.
Želim da ostanu u jučer,
jer, u danas nema mjesta za njih.
U danas stane samo ono naučeno,
samo ono još nerođeno,
samo ono što danas daruje nama
i što mi darujemo danas,
sjemenke koje sadimo za sutra.
Ono jučer dalo je svoj plod,
progutan sa slašću ili odbačen kao trulež.
Ovo danas je novo, čisto
i želim ga obojati toplinom,
posaditi dobre sjemenke, pripremiti plodno tlo
slaviti postojanje danas i slaviti ljubav.

Ona je jednom negdje pročitala da nam nitko ne može biti toliko stran kao čovjek kojeg smo voljeli.
Nije zapamtila autora, ali je zapamtila izrečeno, jer se nije slagala sa tim. Kako joj može biti stran netko koga je voljela, netko tko je bio dio nje, tko je kolao njenim venama i spavao joj ispod trepavica ?
Nemoguće !
Putevi se mogu i razići, svatko krenuti svojim putem, ali ona je i dalje voljela Njega, Njega od onda kada su putovali zajedno.
Čula je Ona i kako ne treba govoriti riječi kao nikad, uvijek, nemoguće.
Čula, ali i bila sigurna da je nemoguće da joj On ikada postane stran, jer, iako su im se putevi razišli , ono što ih je vezalo bilo je sveto.
Ali, život ima svoj plan i svoje puteve učenja.[Read more…]

“….i kada se naušnice na mom uhu zatresu,
znam, to si se ti pomaknuo u mom snu….. ”
Crnačka poezija, autor nepoznat

Ušuljao si se u moj san
nečujno poput zrake srebrnog mjeseca
nježno poput dodira krila bijelog leptira
toplo poput tvog poljupca
i sakrio iza mojih snenih trepavica.
Ušuljao si se u moj san
nevidljivo poput mirisa mora
i postao san kojeg sanjam svake noći
java bez koje više ne znam sanjati
san sa kojim se želim uvijek buditi.

šutiš
šutim
a vrijeme prolazi

Sve si ono što jesam
i sve ono što nisam, a željala bih biti,
istovremeno blizak i dalek, smirujući i zbunjujući.
Moja si druga obala, ono drugo korito kojim tečem.