četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Mi nikada nećemo dijeliti
što je moje, a što je tvoje,
jer davno prije nas
već je sve bilo naše
složeno u fino tkanje snova
čekajući da se sretnemo.
I iza nas ostaje naše,
ostaje najfinije tkanje posuto rosom,
(a možda su to i suze)
sa upletenim zvijezdama,
sa plavim tajnama,[Read more…]
Precizno i sistematski, kakav već jesi,
brišeš piksel po piksel jedne predivne slike
i riječ po riječ jedne čudesne priče.
Ne pitam za , samo tebi znan, razlog,[Read more…]
Treba hrabrosti
propeti se do neba
dotaknuti oblak
pomirisati zvijezdu
dati vjetru da te počešlja
i niz dugu se vratiti
u nečiju zjenicu.
Treba hrabrosti
pružiti se duboko u zemlju
dotaknuti svoje korijene
upiti mirise zemlje
dati korijenu da sraste sa drugim
i kroz vlati trave vratiti se
u nečiju zjenicu.
Treba hrabrosti[Read more…]
Dogovorili smo se.
Znam da nisi zaboravio,
jer ti ne zaboravljaš.
Znam da nisi kukavica,
jer imaš hrabrosti za puno veče ludosti.
Znam da nisi lagao[Read more…]
Osjetio si da te diram mislima,
da te dozivam tišinama,
da te umatam u toplu dekicu sna,
da te čuvam kraj uzglavlja.
Morao si osjetiti…..
…..ali….
Ti si šutnje umotao u dekicu
da u njoj tihuju i samuju,
a misli ubacio u san bez sna
da se lakše izgube.
Ti si sebi zabranio osjećati me.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.