četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Oduvijek volimo oblake i ptice,
valjda zbog daljina, neuhvatljivosti, ljepote i slobode,
zbog njihove sposobnosti da putuju, da se mijenjaju,
da vide svijet onakvim kakvim ga mi ne vidimo.
Oduvijek zadivljeno gledamo u njih,
poklanjamo im svoje želje i snove,
osluškujemo njihove priče o daljinama,
pružamo svoje ruke i srce prema njima
i volimo ih, oduvijek.
ti ko ne bi zgazio mrava
preplašio leptira
ubrao visibabu
zgazio mahovinu
prekinuo pticu u pjevu
ušutkavao potok
izdao prijatelja
svoje brege zaboravio
ti koji ne bi još tisuću stvari
koje drugi bi
ti si ipak….
i moreš ftihnuti
moreš i fkraj hititi
fse kaj je bilo
i delati se da bilo nit ni
i da ti se fučka za fse
al f kesni čas
gda ostaneš čist sam
z mesecom kaj te čez oblok gledi
ondak spodi vanjkuša iščeš moje kušlece
kajti znaš da su furt tam
pak i onda gda me ni
Snaga bure
mjeri se snagom povijenih maslina,
snagom uzburkanog mora,
razbijenih brodica i lukobrana.
Snaga bure
mjeri se čistim zrakom iza nje,
daljinom pogleda na pučini,
količinom otpuhanog smeća[Read more…]
Žeđam te.
Pijem tvoju svjetlost
punim sebe tvojom toplinom
i postajem sve više, ne tvoja, nego svoja.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.