Sjećaš se kako smo kao djeca ležali na travi i promatrali nebo i oblake. Smišljali bi tada priče o oblacima i svaka bi priča imala neku čarobnu radnju i lijepi kraj, a oblaci su bili bijeli, paperjasti, pitomi, prepuni različitih oblika i priča.
Možda priče i nismo mi smišljali, možda smo samo osluškivali oblake.
Onda smo odrastali i uz one paperjaste i bijele u život su nam ušli i oni drugi oblaci, tamni, i one stvarne radnje koje nisu uvijek bile ni čarobne, ni bajkovite.
Sada ponovo promatramo oblake, ali sada i u onima koji nisu bijeli i paperjasti pronalazimo iskre pobjeda i sretnih završetaka, a po onim bijelima šaljemo voljenima ljubav i zagrljaje, jer sada promatramo iz raznih krajeva , sa raznih livada, ali trava je i dalje jednako mirisna.
Ponovo učimo osluškivati oblake, biti dijete i biti ljubav.
