Ona je jednom negdje pročitala da nam nitko ne može biti toliko stran kao čovjek kojeg smo voljeli.
Nije zapamtila autora, ali je zapamtila izrečeno, jer se nije slagala sa tim. Kako joj može biti stran netko koga je voljela, netko tko je bio dio nje, tko je kolao njenim venama i spavao joj ispod trepavica ?
Nemoguće !
Putevi se mogu i razići, svatko krenuti svojim putem, ali ona je i dalje voljela Njega, Njega od onda kada su putovali zajedno.
Čula je Ona i kako ne treba govoriti riječi kao nikad, uvijek, nemoguće.
Čula, ali i bila sigurna da je nemoguće da joj On ikada postane stran, jer, iako su im se putevi razišli , ono što ih je vezalo bilo je sveto.
Ali, život ima svoj plan i svoje puteve učenja.
Onog trenutka kada ga je zbog spleta životnih okolnosti trebala , možda, voljeti najviše, pamtiti samo lijepo, onog trenutka , ili je možda to bio niz trenutaka, On joj je postao stran.
Stran, dalek, najudaljeniji i nije ga bilo više ni u jednoj njenoj stanici. Pokušavala ga je pronaći u sebi, ali uzalud.
Ostala je hladnoća, a jedina svijetla točka ostala je u onoj svetoj vezi koja ih je vezivala i zahvala za to što danas postoji , ali bez Njega.
Život joj je pokazao da razmisli prije nego odbaci nečije tuđe mišljenje.
Čovjek kojeg je nekada voljela postao joj je stran, stranac, netko tko je potpuno nestao iz njenog svijeta.
