U onoj sobi 426, dvokrevetnoj, u koju su ugurana četiri kreveta i kroz koju jedva prođeš od ulaznih vrata do balka okrenutog jugu, tu te posjećujem.
U toj sobi gdje je zrak težak i ima miris odlazaka, opraštanja, u kutu do balkona , sa uvijek navučenim zavjesama, zatvorenih očiju rekao si mi ” treba oprati srce”.
Ne znam jesi li buncao od temperature, bolova ili lijekova, jesi li bio svjestan izgovorenog ili ne.
“Treba oprati srce ” rečenica je koju bih očekivala od drugih, ne od tebe kome je sve u životu bilo vrlo jednostavno i svodilo se na u se, na se i pada se, vikendima na ples sa punih 86 g., a odgovor za sve bio je “zdigni glavu mila ružice”.
Vrti mi se ta rečenica u mislima , kao nekad pokvarena gramofonska ploča, pa razmišljam koliko često i kako ja perem svoje srce.
A, radim to vrlo jednostavno, svaki put kada se sakupi za pranje. Prvo ide namakanje u oprostu, pa pranje u ljubavi, a zaborav kao omekšivač nekad stavim, a nekad i ne, jer ako je dosta pranja u ljubavi, zaborav je nebitan.
Kad sam ti rekla da idem, jer govorila sam ja, a ti si samo šutio i žmirio, dao si glavom znak da si me čuo i tiho rekao “sretno”.
Odlazim iz te sobe426 na hodnik u kojem je ista gustoća zraka, isti mirisi, ista težina.
Tek vani na klupi duboko udišem zrak i govorim ti u mislima da sam oprala srce i da si u mome srcu čist i dajem ti obećanje da ću biti sretna, jer to želim, to moram biti, to jednostavno zaslužujem , jer to zaslužuje tvoj prvi unuk, a i ti da bi mogao biti miran tamo kamo odlaziš.
