Koje je boje sjećanje ?
I zašto su sjećanja i maštanja iste boje, kad su sjećanja proživljena prošlost, a maštanja neproživljena prošlost ili tek željena neproživljena budućnost ?
Dobro, ako ne postoji vrijeme, ako se sve odvija ovdje i sada, ako ne postoji prošlost, ako ne postoji budućnost, zašto postoji boja ?
Uvijek ista boja.
Ona nježna boja mirnog mora i tek probuđenog neba, ona boja tvojih očiju koja se provlaći kroz sjećanje i maštanje, ona u koju uronim kad trebam mir.
Ona ista boja iz koje uzimam smijeh i u koju pospremam suze.
Možda su u pravu kad govore o vremenu, zaista se preklapaju jučer i sutra u jedno danas, ali boja ostaje konstantna.
Kao danas, kao ti, kao boja tvojih očiju, kao boja sjećanja i boja maštanja.
I možda se i ne trebam pitati zašto me baš ta boja mirnog mora i tek probuđenog neba raznježuje i budi sjećanja, potiće maštanja.
Možda jednostavno treba biti, kao more, kao nebo, kao boja, kao tvoje oči, kao ti.
Samo biti i disati, upijati, roniti sjećanjima, poletjeti maštanjima, postati boja.
Dišem te. I boja sam.
