( Ovo je nastavak priče o Iris, posta objavljenog 2013., a ne kao što sam jučer napisala 2016.g. )
Ona se zove Iris.
I u njenom vjenčanom buketiću nisi bili irisi nego potočnice.
Nikome nije dozvolila da je vodi do oltara.Ponosno je koračala sama,
držeći ruku upravo onako kako bi je podvukla pod očevu da je on tu.
U stvari, bio je,samo ga drugi nisu vidjeli.
Sa njime je ponosno došla do mjesta gdje je stajao onaj koji njeno ime izgovara najljepše, najtoplije, najsigurnije, najljubavnije na svijetu.
Kad je stala do njega, okrenula se i kimnula glavom prema ona dva prazna mjesta,
koja nije smio nitko zauzeti.
Kimnula je glavom i namignula im i bila sigurna da je u tom trenutku tata primio mamu za ruku
i šapnuo joj , gledaj je kako je lijepa.
Svećanost je mogla početi.
Zasvirale su orgulje.
Jedna je suza kapnula na potočnice.
Poznavajući Iris mislim da je to bila zahvalnica mami i tati i radosnica zbog njega ,
i zbog onog nježnog pokreta u utrobi kojeg je baš tad osjetila.
Svi njeni, sve njeno bilo je tu.
Ona se zove Iris. Ona to ime zaista zaslužuje.
