Ona o njemu ne priča.
Ona ga osjeća, diše, voli.
Voli ga baš takvog kakav je,
sa njegovim prekrasnim osobinama,
sa njegovim smotanim manama.
I kad ne vidi u njegovim očima ljubav,
i onda ga voli.
I kad luta prostranstvima mašte i snova,
i onda ga diše i ćuti.
On je njeno ogledalo u kojem se ogleda,
on je onaj slijepi kut njene duše
kojeg ona bez njega ne može vidjeti.
I kada je ne prepoznaje,
kada ga smeta njena ranjivost,
on je i dalje njeno utočišće.
On je njeno sve, što je ona njemu,
to jedino nebo zna.
I zato ona nema riječi da opiše njega, sebe, njih.
Ona jednostavno osjeća, diše, živi,
voli za njih oboje.
