četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Priče imaju svoj život ,
one traju onoliko koliko one žele i u onima koje one same odaberu.
Vrijeme, prostor, pa ni tuđe želje ne mogu im ništa,
one su tvrdoglave u odbiru ljudi kojima će se ispričati i dati im se na čuvanje.
One znaju u kome će njihovi tragovi trajati,
u kome će njihove boje, zvukovi, mirisi ostati netaknuti,
a opet , obogaćivati onog tko ih čuva.
Priče su čarobne, one sve to znaju i prije nego budu ispričane.
Tu si
Osjećam te u sebi, kraj sebe.
Brišeš moje tuge i nedoumice,
unosiš u mene ljubav i mir.
Moje strahove brišeš nadom i vjerom,
moju plašljivost hrabrošću.
Moje nemire pretvaraš u stvaranje,
moju sumnju u radosno čuđenje.
Tu si uvijek. Kraj mene, za mene, u meni.
Zračiš i hraniš me svojom ljubavlju.
” Htio bih s tobom učiniti ono što proljeće čini trešnjama.”
Pablo Neruda
Učinio si puno više
i mada mi tijelo nije od osunčanog sedefa
i mada mi nisi nosio tamne lješnjake,
ni ništa od onog što je nosio Pablo,
učinio si puno više.
Učinio si da ponovo pronađem sebe u sebi
i da se sa vjerom predam tebi.
Učinio si da pronađem zagubljeni smijeh
i otvorim škrinjicu zaključanih snova ,
bezazlenih radosti i bezobraznih strasti,
da dišem punim plućima, ljuljam se na dugi ,
razgovaram sa dupinima ,palim zvijezde u predvečerja.
Učinio si da vjetar opet stanuje u mojoj kosi,
da san ima boju tvojih očiju,
da ti pružam dlanove pune neba kako bi ti u njih upisao priču.
Proljeće je u trešnji probudilo pupove
i obuklo je u najljepše haljine,
ti si u meni probudio život
i golu me darovao meni, sebi, ljubavi, životu.
Učinio si puno više.
nisi bio
nisi htio
nisi znao
nisi smio
jednostavno nisi
a mogli smo biti
da si samo bio
da si samo htio
da si samo znao
da si samo smio
jednostavno nisi
a mogli smo biti
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.
